Arhitektonski kompleks nekadašnjih sakralnih objekata Crkve i Samostana Sv. Franje, danas potpuno prekomponovan za potrebe i namenu kompleksa zgrada Vojne bolnice, lociran je u sklopu Kompleksa zgrada Vojne bolnice, odnosno jednim (nekada frontalnim) krilom je orijentisan prema Ulici Prote Mihaldžića, dok se veći deo strukture nekadašnje Crkve i Franjevačkog samostana nalazi u sklopu unutrašnjosti vojno-bolničkog kompleksa. Obuhvata površinu severozapadnog dela Suburbiuma u blizini unutrašnjeg bedema kurtine koja povezuje bastione Sv. Jozefa i Sv. Terezije. Arhitektonska struktura nekadašnjeg Franjevačkog samostana i Crkve Sv. Franje, danas je na prvi pogled uočljiva samo kroz pojedine arhitektonske elemente u dvorišnom delu kompleksa Vojne bolnice, iako su, uprkos temeljnim pregradnjama i adaptacijama izvedenim u više navrata, opstali bazični elementi srži ambijentalnog sakralnog sklopa koji se isčitavaju iz sakralne graditeljske strukture svojstvene samostanskoj arhitekturi sa kraja XVII i prve polovine XVIII veka. Odnosno, iako je danas celokupni arhitektonski sklop objekta bez bilo kakvih sakralnih arhitektonskih elemenata uklonjenih prilikom niza adaptacija prilagođenim potrebama Vojne bolnice, osnovni oblici i kompozicija masa građevinskog sklopa samostana i crkve, do danas su u suštini prilično prepoznatljivi.
Izvorno, Samostan i Crkvu Sv. Franje, građene u periodu od 1699. do 1772. godine, odlikovala je specifična osnova u formi nepravilnog pravougaonika sa unutrašnjim atrijumskim dvorištem koju danas sa severne, južne i istočne strane zatvara današnja jednospratna zgrada (nekadašnja krila strukture kompleksa Franjevačkog samostana), dok je sa zapadne strane, zatvara današnji dvospratni objekat koji je preoblikovan iz nekadašnje sakralne jednobrodne Crkve Sv. Franje.
Postepeno gašenje i iseljavanje Samostana i Crkve Sv. Franje, odnosno njegova postepena desakralizacija a samim tim i prekomponovanje celokupne arhitektonske strukture potrebama i nameni utilitarnim arhitektonskim odlikama buduće Vojne bolnice, započelo je 1782. godine, carskom naredbom Jozefa II Habzburškog (Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam) a finalizirano je 1807/1808. godine kada je sklop objekata u potpunosti desakralizovan i preuređen, iako je suštinski u kontekstu namene i promene vlasništva objekata, završeno još 1786. godine.
Kako bi se što konciznije sagledale karakteristike faza izgradnje nekadašnjeg Franjevačkog samostana sa Crkvom Sv. Franje, proces arhitektonskog preoblikovanja (adaptiranja) izvorne strukture objekata u kontekstu njegove prenamene za potrebe Vojne bolnice, kao i generalno različiti aspekti kulturno-istorijskog značaja ovog nekadašnjeg sakralnog kompleksa na urbanoj lokaciji Podgrađa kao jedinstvene prostorne celine, nastavak ovog teksta je podeljen u nekoliko kratkih tematskih celina.
Opšte odlike današnjeg kompleksa objekata i površine Vojne bolnice
Deo današnjeg kompleksa Vojne bolnice koje čine izvorni prekomponovani objekti nekadašnje Crkve i samostana Sv. Franje u sklopu sistema objekata Vojne bolnice, danas su prilagođeni njenoj savremenoj nameni. Odnosno, nekadašnji sklop sakralnih objekata u savremenom kontekstu predstavlja jezgro Vojne bolnice, tj. Vojnomedicinskog centra u kojima su smeštene laboratorije, sobe za dijagnostiku, kao i kuhinja, podstanice i mašinska odeljenja u prizemlju, kao i bolničke sobe i operacioni blok na spratu. Inače, kompleks objekata i površina Vojne bolnice danas predstavlja jasno izdvojenu prostranu kompleksnu urbanističku i arhitektonsku celinu Suburbiuma, koja zauzima značajan deo severozapadnog dela površine Podgrađa Petrovaradinske tvrđave. Nalazi se unutar severozapadnog bastionog fronta Suburbiuma, oivičen je Bastionom Sv. Jozefa prema Dunavu i prema delu Vaserštata, kao i Bastionom Sv. Terezije orijentisanom prema ostatku fortifikacijskog sistema Donjeg grada Petrovaradinske tvrđave, odnosno prema Vaserštatu (tzv. Vodenom gradu) sa kojim je povezan preko Ispadajuće kapije. Uz bedeme, pruža se sve do Crkve Sv. Pavla, tj. do Nove (Donje) kapije, dok je u okviru unutrašnjosti od ostatka Suburbiuma, oivičen ulicama Vladimira Nazora i Prote Mihaldžića, kao i Trgom Vladike Nikolaja. Sastoji se od većeg broja međusobno povezanih i izdvojenih objekata građenih u različitim vremenskim periodima od kraja XVIII do sredine dvadesetih godina XX veka. Arhitektonsku srž kompleksa čini nekoliko međusobno povezanih objekata različite namene, koji su tokom vremena često redefinisani i prekomponovani poput nekadašnjeg objekta Franjevačkog samostana kojem je kasnije pripojena Crkva Sv. Franje a zatim i Zgrada komandanta tvrđave. Kao izolovani objekti unutar kompleksa Vojne bolnice se takođe nalaze: Objekat Velike kasarne, Barutana Terezija (Barutni magazin BIII), Izolovani Paviljon (današnja zgrada Uprave Vojnomedicinskog centra), čitav niz adaptiranih prostorija kazamata između Nove (Donje) i Ispadajuće kapije, objekat „berbernice“, pravoslavna crkva Sv. Pavla sa dve kapele, tj kapelom i “tihovnikom”, Ispadajuća kapija, bočne prostorije Nove (Donje) kapije, nekoliko arhitektonskih struktura (bunari, spomenici), kao I nekoliko sporednih malih objekata novijeg datuma. Izvan same celine kompleksa a u sastavu današnje Vojne bolnice, na Trgu Vladike Nikolaja (br. 4), nalazi se jednospratna zgrada Stare ratne komande.
Sadašnje osnovne arhitekstonske odlike nekadašnjeg Franjevačkog samostana i Crkve Sv. Franje
Generalno posmatrajući, kako u enterijeru, tako i na spoljašnjosti objekata nekadašnjeg Samostana i Crkve Sv. Franje, do danas su ostala vidljiva autentična konstruktivna rešenja koja su odlikovala izvornu strukturu sakralne celine.
Arhitekta i konzervator Slobodanka Babić je, analizirajući arhitektonske karakteristike nekadašnjeg franjevačkog sakralnog sklopa, istakla sledeće:
Pravougaona osnova nekadašnje crkve sastoji se od hodnika formiranog uporedo sa istočnim spoljnim zidom broad i prezviterijuma. Na zapadnoj strani je niz prostorija nastalih pregradnjom broda, a na istočnoj prolazi prema hodnicima severnog i južnog krila samostana i nekoliko prostorija formiranih unutar koridora prizidanog uz crkvu između južnog krila i sakristije. Na istočnom zidu hodnika nalazi se nadgrobna ploča prvog graditelja Tvrđave, inžinjerskog pukovnika Mihaela Vamberga. Osnove nekadašnjih samostanskih krila zadržale su karakterističnu funkcionalnu šemu sa hodnicima (nekadašnjim arkadnim tremovima) duž unutrašnjeg dvorišta. Stepeništa za sprat nalaze se na prvobitnim mestima, u koridoru uz istočni zid crkve i na spoju južnog i istočnog krila. Prostorije su zasvođene poluobličastim svodovima sa svodnim rukavcima, dok se nad hodnicima i stepeništima pojavljuju sferni i krstasti svodovi podržani podeonim lucima. Krov nad samostanskim krilima je visok, na dve vode, nad crkvom masivan i složen, četvorovodan i pokriven biber-crepom. Dvorište je izdeljeno u dva dela novom, prizemnom pasarelom koja spaja suprotne strane kompleksa, a uz atrijumski zid južnog i istočnog krila su dozidani liftovi. Unutar dvorišta, u svakom delu sačuvan je po jedan zidani bunar, sa gvozdenim poklopcem u ravni okolnog terena.
Glavna, južna fasada postavljena je na regulaciji nekadašnje Promenadne ulice, danas Ulice prote Mihaldžića. U gabaritima i obradi diferencirana su pročelja nekadašnje crkve, kao i starog, višeg i novijeg, nižeg, dela južnog krila. Fasadno platno samostanskih krila jednostavno je obrađeno, ravno malterisano sa nizovima četvorougaonih prozora, dok je fasada nekadašnje crkve rasčlanjena po vertikali na četiri plitka pilastra naglašenih baza. Potkrovni venci su takođe naglašeni i višestruko profilisani. Preostale fasade su obrađene na isti način. Severozapadni ugao crkve i severni zid starog dela samostana ojačani su kontraforima. (Napomena: Razlozi za ojačavanje konstrukcije ovog dela kompleksa verovatno leže u činjenici da je reč o nestabilnom i podvodnom terenu, ujedno najizloženijem povremenom plavljenju Dunava). Fasade novijih krila prizidanih sa severne strane bogatije su obrađene, sa istaknutim međuspratnim vencem i profilisanim otvorima oko otvora. Iznad ulaznih vrata tog dela kompleksa, u sačuvanom kamenom završcu urezana je godina gradnje: 1835. Dvorišne fasade uz atrijum su omalterisane jednostavno i ravno, bez plastičnih ukrasa, ali su ispod maltera vidljivi tragovi zazidanih arkadnih otvora u prizemlju i na spratu.
Citirano iz: Stančić Donka i grupa autora “Umetnička topografija Novog Sada”. Novi Sad: Matica Srpska. 2014. str. 788-789.
Istorijat izgradnje i funcionisanja Samostana i Crkve Sv. Franje
Istorijat nastanka Franjevačkog samostana u Podgrađu u uskoj je vezi sa samim nastankom Suburbiuma u kontekstu arhitektonskih odlika ove urbanističke i prostorne celine, odnosno društveno i hronološki korespondira sa počatkom gradnje celokupnog fortifikacionog Sistema Petrovaradinske tvrđave.
Do sada u kontekstu naučne literature, istorijatom Samostana i Crkve Sv. Franje, najobimnije se bavio dr Jerko Matoš, koji je rezultate svog rada o ovoj tematici publikovao u “Zborniku radova za povijest umjetnosti – Peristil (Vol. 30 No. 1, 1987) u članku pod nazivom “Samostan Sv. Franje u Petrovaradinu”. Autor pomenutog članka, ukazujući na opšti nedostatak arhivske građe o analiziranoj tematici, u svom tekstu se prvenstveno bazira na tzv. “Protokol”, odnosno na “samostanski Ljetopis” čiji je hronološki raspon godina koje ovaj istorijski izvor obuhvata, od 1695. do 1784. godine. U kontekstu predhodno navedenog, za potrebe ovog sažetog teksta korišćeni su prvenstveno rezultati istraživanja iz navedenog članka Jerka Matoša, kao i rezultati istraživanja o arhitektonskim odlikama nekadašnjeg sakralnog kompleksa, arhitekte i konzervatora Slobodanke Babić, objavljenih u publikaciji “Umetnička topografija Novog Sada” (grupa autora, Novi Sad: Matica Srpska. 2014.).
Osnivanje i gradnja Samostana i Crkve Sv. Franje podudara se sa trajanjem Velikog bečkog rata (1683 – 1699), odnosno vezano je za dolazak izbeglog rimokatoličkog klera franjevačkog reda sa prostora današnje Bosne i Hercegovine predvođene opatom Šimunom Dabićem. Prema arhivskoj građi kojom se disponuje, prva grupa franjevaca u Petrovaradin je došla 1695. godine i do početka gradnje sakralnog kompleksa, delovala je u jednom od objekata Podgrađa, koji se po svemu sudeći nalazio na mestu današnje zgrade Magistrata a koji se u istorijskim izvorima označava kao “Velika oružaonica”. Uporedo sa pripadnicima franjevačkog reda koji su stigli u Petrovaradin, dolazili su i Isusovci (Jezuiti) pretežno nemačke i hrvatske etničke pripadnosti. Zapravo, sudeći prema raspoloživim podacima, pripadnici jezuitskog reda su u Petrovaradin došli dve godine pre franjevaca, odnosno 1695. godine na inicijativu kardinala Leopolda Kolonića, dok su od 1697. godine organizovali župu koju im je kardinal Kolonić i zvanično potvrdio 1701. godine.
Početak izgradnje cvrkve i samostana, započelo je nedugo nakon dolaska pripadnika franjevačkog reda u Petrovaradin, odnosno nakon što je na njihov zahtev, tadašnji car Leopold I (1640 – 1705) – u periodu čije vladavine je zapravo i započela izgradnja Petrovaradinske tvrđave (kamen temeljac je ceremonijalno postavljen 1692. godine) – preko onovremenog zapovednika Tvrđave generala Ditriha Hajnriha fon Nehema (Heinrich von Nehem / Theodorus Henricus), dodelio površinu za izgradnju Franjevačkog samostana. U tom smislu, izgradnja Samostana i Crkve Sv. Franje je započela uz svečanu ceremoniju polaganja “kamena temeljca” 1699. godine od strane generala Nehema koji je vršio funkciju komandanta Petrovaradinske tvrđave od 1694. do 1711. godine a čiji se posmrtni ostaci nalaze u kripti jezuitske Crkve Sv. Jurja u Podgrađu a čija je izgradnja započela iste (1699) godine.
Sami građevinski radovi na izgradnji franjevačkog kompleksa u suštini su zbog limitiranih sredstava tekli sporo i u etapama. Konsekventno, prvi (izvorni) objekat samostana je bio prizeman i do 1719. godine se pored crkve, sastojao samo od uličnog krila i hodnika lociranog uz samu crkvu preko kojeg se obavljala komunikacija sa sakristijom. Do danas nisu pronađeni izvorni planovi vezani za izgradnju sakralnog franjevačkog kompleksa. J. Matoš predpostavlja da su arhitektonske planove, kao i same radove, kako na Samostanu i Crkvi Sv. Franje, tako i na Crkvi i Samostanu Sv. Jurja, izvodili vojni inžinjeri koji su bili angažovani na izgradnji Petrovaradinske tvrđave. Ovu predpostavku iznosi povlačeći analogiju sa izgradnjom jezuitskog sakralnog kompleksa u Podgrađu za koju su sačuvani nacrti i planovi, ali i na osnovu istog perioda izgradnje, kao i sličnih arhitektonskih odlika (tlocrti, fasade, gabariti) između ova dva samostanska kompleksa na prostoru Suburbiuma.
U periodu između 1720. i 1731. godine, izvorni samostanski prizemni objekat se postepeno dograđuje, odnosno izgrađena su dva spratna krila samostana na istočnoj i svevernoj strani a 1731. godine dograđen je i spratni deo starijeg uličnog krila (sagrađenog 1719. godine), čime je samostanski kompleks zapravo dobio bazičnu osnovu u formi nepravilnog kvadrata, kao i ujednačene visine svih traktova. Ujedno, pored dogradnji samostana, najkasnije do sredine XVIII veka nadograđena je, odnosno proširena i Crkva Sv. Franje da bi najkasnije 1772. godine, samostan dodatno proširen dogradnjom dva nova krila na istočnoj strani čija je izvorna osnova bila u formi obrnutog ćiriličnog slova “Г”. Konačnu formu (vidljivu do danas), sklop objekata je dobio dogradnjom uličnog krila 1783. godine, čime je celokupni arhitektonski sklop poprimio oblik nepravilnog pravougaonika sa dva unutrašnja, odnosno dva atrijumska dvorišta. Međutim, u trenuku dogradnje uličnog krila 1783. godine, već je bilo započelo pretvaranje samostana u Vojnu bolnicu, odnosno promena namene funkcije dela arhitektonskog sklopa, tako da je zapravo dogradnja iz 1783. godine, izvršena po naredbi cara Jozefa II (Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam), bila namenjena potrebama Vojne bolnice s obzirom da su na osnovu carske naredbe iz 1783. godine, krila na istočnoj strani samostanskog kompleksa koja su završena 1782. godine, oduzeta samostanu i u njih je useljena Vojna bolnica. U tom kontekstu, samostanski kompleks je svoj konačan oblik dobio nakon početka procesa njegove postepene desakralizacije, odnosno pretvaranja sakralnog objekata u vojno-bolnički kompleks.
Kroz celokupnu istoriju, samostan je imao problem usled nedostatka prostora. Uprkos stalnim zahtevima, nisu izdvojena sredstva za dogradnju drugog sprata što je, između ostalog, rezultiralo preseljenjem „studija filiozofije“ 1757. godine u Arad. Studij filozofije u franjevačkom samostanu je inače ustanovljen 1713. godine, dok je sama “franjevačka kuća” još 1703. godine proglašena rezidencijom a 1705. godine na skupštini održanoj u Našicama, i formalno samostanom.
Broj redovnika je u samostanu varirao u zavisnosti od perioda i tokom njegovog postojanja kretao se u rasponu od desetoro do tridesetsedmoro najviše, koliko ih je sudeći prema pomenutom samostanoskom letopisu, odnosno “Protoklu”, bilo 1776. godine.
Pored problema sa prostorom za smeštaj redovnika, samostan se permanentno suočavao sa nedostatkom finansijskih sredstava što je rezultiralo njegovom sporom gradnjom, ali i sa problemom podzemnih voda, kao i plavljenjem Dunava što je bilo uslovljeno lokacijom na kojoj se nalazio. Upravo zbog plavnog terena, u više navrata su vršene brojne adaptaciji kako na samostanu tako i na samoj crkvi, odnosno prema raspoloživoj arhivskoj građi, mogu se pratiti građevinske intervencije vezane za podizanje terena, kako bi se sprečilo prodiranje vode u kompleks samostana. Takođe, upravo zbog ugroženosti lokacije od plavljenja Dunava i podvodnih voda, u ovom sakralnom kompleksu nikada nije bila izgrađena kripta poput one u jezuitskom Samostanu i Crkvi Sv. Jurja, odnosno sahranjivanje je vršeno u samom podu crkve. Do danas, nisu poznate nadgrobne ploče sa natpisima s obzirom da na ovoj površini nisu vršena arheološka iskopavanja, ali se sudeći prema raspoloživim izvorima, pretpostavlja se da je broj inhumiranih pokojnika sahranjenih u sklopu samostanskog kompleksa mogao iznositi približno 150, pri čemu su izuzev pripadnika franjevačkog reda, na prostoru ovog sakralnog kompleksa sahranjivana vojna lica, dobrotvori, ali i pojedini stanovnici Petrovaradina u zasebnim porodičnim grobnicama koje su moguće, izuzev u podorisu, možda sahranjivani i u samim zidovima Crkve Sv. Franje.
Potrebno je istaći da su redovnici Franjevačkog samostana u Peodgrađu vodili računa i o kapeli Sv. Jana Nepomuka koja se nalazila u kompleksu fortifikacije mostobrana, odnosno tzv. Brukšanca (Bruckschanc) lociranog na novosadskoj obali Dunava, koji je predstavljao, do svog rušenja zbog infrastrukturnih radova na prilaznim putevima u kontekstu izgradnje Mosta kraljevića Tomislava, sastavni deo fortifikacionog kompleksa Petrovaradinske tvrđave. Kapela Sv. Jana Nepomuka, srušena kada i Burkšanac, se u istorijskim izvorima po prvi put pominje 1729. godine i njenu gradnju je potrebno vezati sa procesom beatifikacije i kanonizacije češkog sveca kome je posvećena a koji je važio kao zaštitnik „lađara i brodara“ i čiji kult je ujedno imao izuzetno veliki značaj tokom XVIII i XIX veka među stanovnicima Suburbiuma.
Dr Jerko Matoš je u svom pomenutom naučnom članku, bazirajući se kako na „Protokol“, odnosno „samostanski Ljetopis“, tako i na druge arhivalije, ukazao i na enterijer, ali i na sakralne mobilne predmete, kojima su bili „opremljeni“ Samostan i Crkva Sv. Franje. U tom kontekstu izdvojeni su delovi teksta, odnosno opisa „Unutarnje opreme“ samostana koji – kako pravilno navedeni autor zaključuje – reprezentuju „ogledalo kulturno-povijesnih ostvaraenja u petrovaradinskom vojnom komunitetu u XVIII stoleću“
Premda na rubu carstva i stalno izložen ratnim vihorima, Petrovaradin je u svoje životne prilike uključivao i umjetnost, bilo da se radi o građevini, slici, kipu, obrtu, knjizi ili glazbi. Nažalost, danas ne znamo ni za jedan predmet zlatarstva iz franjevačke crkve. Sve je završilo u budimskom skladištu „Vjerozakonske zaklade“, sve što je bilo vrednije: srebrnina i skupocena paramenta.
(…) Sedam oltara, osam kipova, desetak anđeoskih statua, brojni rezbareni pozlaćeni svijćnjaci i svetiljke od srebra i kositra, deset velikih slika i 14 slika križnog puta (1732), dva velika pozlaćena srebrna lustera, kovane rešetke, niz nadgrobnih ploča, rezbarene klupe i velike orgulje, brojni srebrni zavijetni darovi, barjaci i ratne zastave, govore nam o zasićenosti prostora umjetničkim predmetima, kakvoj-takvoj gospodarskoj osnovi i baroknoj religioznosti u okvirima vojno-urbanog života jedne tvrđave. Bilo bi zanimljivo pobliže istražiti htijenja i mogućnosti onog vremena u kojem je nastala i opremana crkva sv. Franje. Uza sva djelom opravdana jadikovanja i svakodnevnu ugroženost i siromaštvo, to graničarsko stanovništvo stvaralo je i tražilo ljepotu isto tako ao i svagdanji kruh. Sva vojnička strogost i mrak bojišta nisu mogli zavesti diktaturu korisnoga nad lijepim. Iz uglavnom sačuvanog inventara isusovačke crkve, za kojom franjevci nisu htijeli zaostajati, još uvek struji u naše doba ponešto od one vedrine i sjaja toliko proturječnog baroknog svijeta.
Glavni oltar bio je posvećen sv. Franji Asiškom s prizorom svečane stigmatizacije. (…) Dva pokrajna oltara Dobrog Pastira i Snježne Gospe (…) Ostali oltari su bili posvećeni sv. Križu. Sv. Mariji Magdaleni, sv. Antunu i sv. Ani. (…)
(…) Uz standardni namještaj u samostanu, među kojim je bilonekoliko zidanih i stojećih ura, spominjemo knjižnicu s 552 naslova u 652 sveska. Uglavnom su to bile knjige teološke, filozofske, kanonsko-pravne, homiletičke i hagiografske. Ali bilo je i klasične i suvremene literature kao i povijesnih dela. (…)
Citirano iz: Jerko Matoš “Samostan Sv. Franje u Petrovaradinu” u “Zbornik radova za povijest umjetnosti – Peristil (Vol. 30 No. 1, 1987), str: 115-116.
Crkva i samostan Sv. Franje su takođe posedovali i niz instrumenta, barokne orgulje ukrašene kipovima, kao i druge pokretne predmete.
Ispred crkve se u početku nalazio jednostavan krst, da bi uz pomoć priloga vernika 1749. godine bio postavljen novi, sa pratećim kipovima Marije, Ivana i Marije Magdalene. J. Matoš ističe, da se u atrijumu, odnosno u sredini unutrašnjeg dvorišta nalazio „zdenac sa okruglim kamenim grlom, iz kojeg su četiri ispupčena podnožna stupića nosila natkrovlje zdenca.“. Isti autor, bazirajući se na izvore, pominje i uređeno parkovsko dvorište unutar i oko samostana.
Proces desakralizacije i arhitektonskog prekomponovanja strukture Samostana i Crkve Sv. Franje za potrebe Vojne bolnice
Gašenje Franjevačkog samostana u Petrovaradinu, treba tražiti u onovremenim političkim, društvenim a sekundarno i ekonomskim tendencijama Habzburške monarhije, ali i u lokalnim vojnim razlozima vezanim za funkcionisanje petrovaradinske fortifikacije i njenih vojnih garnizona. Onovremenenim tendencijama vezanim za vladavinu i reformatorsku politiku “prosvećenog apsolutiste” cara Josifa II (Josef Benedikt August Johann Anton Michael Adam), koja se, između ostalog, odlikovala i državnim utilitarizmom, odgovaralo je slabljenje uticaja sveštenstva i plemstva. U tom kontekstu – u skladu sa reformama cara koje su u suštini i u skladu sa sopstvenom zamisli reformisanja crkvenih rimokatoličkih struktura – došlo je do stvaranja velikog broja novih župa i ukidanja samostana. Tako je praktično, samo tri dana nakon njegove posete Petrovaradinu, posebnim Dekretom donešenim 23.5.1783. godine, likvidirano između 700 i 800 samostana na prostoru Habzburške monarhije.
Proces desakralizacije Samostana i Crkve Sv. Franje je, kao što je napomenuto, započeo pretvaranjem tada novoizgrađenih samostanskih krila na istočnoj strani samostanskog kompleksa za potrebe prostora Vojne bolnice. Samostanski objekti i inventar istih, prelazili su u vlasništvo neke vrste specijalizovanog državnog tela – “Verozakonske zaklade”. Odnosno, Samostan Sv. Franje u Petrovaradinu je 26.5.1783. godine preko Slavonske generalne komande sa sedištem u Osijeku dobio naredbu, da se pomenuta dva samostanska krila izgrađena samo godinu dana ranije, pretvore u prostore adekvatne potrebama Vojne bolnice. Time se ujedno udovoljilo i zahtevima vojnog rukovodstva Tvrđave koja su upućivana Dvorskom ratnom savetu u Beču, da se što urgentnije reši problem nedostajućeg prostora za vojnu bolnicu u Petrovaradinu. Već, 1783. godine, za potrebe novonastalog objekta Vojne bolnice, dograđeno je i ulično krilo dotadašnjeg samostana, koje je takođe dobilo novu namenu, čime je samostan ostao bez još jednog dela kompleksa. Do 1786. godine, samostanu je oduziman sve veći deo prostora, koji je uz adaptacije pretvaran u bolničke kapacitete da bi carskom naredbom donešenom 1786. godine, doneta konačna odluka da svi redovnici napuste samostan što je konsekventno uticalo na povećanje bolničkih kapaciteta koji je nakon toga iznosio oko 300 bolničkih kreveta. Većina redovnika je raseljena, dok su se preostalih pet franjevaca, prebacili u jezuitski samostan Sv. Jurja. Definitivno gašenje samostana 1786. godine, dovelo je i do obimnih građevinskih radova na celom kompleksu, čime je unutrašnja organizacija samostana prekomponovana i prilagođena novoj nameni i funkcionalnim potrebama vojne bolnice.
Dr Jerko Matoš je, detaljno u pomenutom članku, opisao proces građevinskih radova izvedenih na bivšem samostanskom kompleksu, odnosno prekomponovanje dotadašnjeg sakralnog objekta za novu funkciju Vojne bolnice:
Iz plana od god. 1786. vide se provedene i predviđene promene za narednu godinu. Nestalo je starog istočnog krila, da bi ustupilo mjesto kolskom prolazu, koji je verovatno probijen 1787. U sjevernom i južnom krilu srušeni su gotovo svi pregradni zidovi. Radi ujednačavanja pravca hodnika s hodnicima bolničke zgrade od god. 1783. porušene su sjeverne i južne arkade, a ozidani su novi hodnici, odnosno trijemovi s poluarkadama u prizemlju i na katu. Time je nutarnje dvorište smanjeno, ali su proširene prostorije, jer su stari hodnici srušeni. Zacjelo su se usled tako radikalnog zahvata morali rušiti i svi svodovi u prizemlju i na katu. Car je naredio da se i sva krila čak i u novoj bolnici povise za pet stopa, što znači da se moralo skidati i mijenjati i samo krovište. Dvorište je u starom samostanu tom zgodom nasuto i povišeno skupa s bunarom pa je tvorilo nakon rušenja starog istočnog trakta cijelinu s bolničkim dvorištem pačetvorinasta oblika.
Crkva je još nekoliko godina zadržana za bogoslužje, ali njezina lađa preuređena je drvenim pregradama i podovima u žitnicu s četiri etaže. Moguće da su oltari ostali iza daščanih pregrada u lađi sve do god. 1808. Njihova potonja sudbina zasada nije poznata. Budući da Slavonska generalna komanda, doseljena iz Osijeka u Petrovaradin 25.7.1783, nije imala odgovarajućeg smještaja, otpočela je god. 1808. skupa adaptacija franjevačke crkve za njezino sjedište. (…) Crkva je podeljena na tri katne visine, zazidana su glavna ulazna vrata, otvoreni na pročelju novi prozori, svi su barokni ukrasi „obrijani“ a duž istočnog zida u svim visinama načinjeni su nadsvođeni hodnici, dok su stropovi napravljeni od oblica. Pregradnju nam zorno predočuju snimci objekta od god. 1820. Tom je zgobom uklonjen i zvonik, a neka su zvona dospjela u druge petrovaradinske crkve. Ne zna se kojim povodom je u XIX st. uklonjen pročelni zabat, kad je namjesto njega krovište dobilo i slijev prema ulici. Tada je horizontalni vijenac, koji je dijelio donji pojas i zabat crkve, postao potkrovni, a fasada izgubila svaku raščlambu. Također su za popravka krovišta koncem XIX st. Uklonjeni brojni i lijepi tavanski prozori (Gauben) i zamijenjeni, kao i na svim ostalim zgradama u podgrađu, ružnim limenim svjetlenicima.
Valja nam spomenuti da je god 1835 (?) bolnica proširena; sazidana su dva nova krila na kat, i to kao produžetak istočnog trakta na sjever za nekih 33 m i toliko na zapad. Sagrađeno je 6 dvorana, stubište i, odvojeno na istočnoj strani, zahodi. Nastalo je novo dvorište, koje sa zapadne strane nije bilo zatvoreno četvrtim krilom, nego zidom i prizemnicom (1845). Tu je soba za seciranje kamo je premještena i mrtvačnica iz bivše sakristije. Sedamdesetih godina XIX st. bolnica je mogla prihvatiti 374 bolesnika.
Planove za samostansku pregradnju god. 1783. i 1786. Načinio je inženjer major Boulange, koji se potpisao i na planu tvrđave od god. 1774. Pregradnju crkve vodio je inž. kapetan E. Barany von Szenetzey. On je 1805. izradio i nacrt za uređenje glavne fasade nove vojne bolnice. Naime, zna se da je fasada samostana bila prema dvama suvremenim opisima trošna. Jamačno je žbuka za vrijeme pregradnje 1786/87. otučena. Pročelje je valjda imalo kakvu barem skromniju raščlambu. Današnji izgled je bez ikakvih ukrasa, čak i bez profilacija oko prozora. Možda je to odraz radikalizma i vojne trijeznosti, za koju je činovnička arhitektura znala da caru odgovara. No ova puristička “obrada” očito da nije bila ni po ukusu suvremenika, jer se Barany v. Szenetzey ne bi bio trudio oko zgodnog klasicističkog rješenja strokutastim zabatom u kojem je carski orao s vojnim simbolima. Prizemlje je rustificirano, a tako i uglovi, naglašavajući čvrstoću objekta. Simetrične otvore lijevo i desno od ulazne kapije ponavlja harmonično kat s petnaest uokvirenih prozorskih osi. Stroga jednostavnost pročelja, naglašen horizontalizam i plošnost fasade s timpanom na čelu nije bez ljepote. Šteta da je sve to ostalo samo na papiru.
Citirano iz: Jerko Matoš “Samostan Sv. Franje u Petrovaradinu” u “Zbornik radova za povijest umjetnosti – Peristil (Vol. 30 No. 1, 1987), str: 118-119.
M. Jerkoš, ukazujući na neizvesnost gde su završili oltari iz nekadašnjeg Samostana i Crkve Sv. Franje, navodi u napomeni br. 66 u svom članku, da je dobio usmenu informaciju da su oni premešteni u katoličku crkvu u Titelu, koja je sagrađena 1812. godine, što je informacija koja se bez navođenja adekvatnog izvora, pominje u više publicističkih članaka.
***
Generalno posmatrano, nekadašnji Samostan i Crkve Sv. Franje, odnosno deo ovog sakralnog kompleksa koji danas čini srž objekata Vojne bolnice u Petrovaradinu, kako u kontekstu svoje dinamične istorije, tako i u smislu arhitektonskih odlika, predstavlja izuzetno vredan kulturno-istorijski spomenik ne samo u Donjem gradu Petrovaradinske tvrđave, nego i na čitavom prostoru Republike Srbije. Ukoliko se uzmu o obzir činjenice vezane za istorijat gradnje samostanskog kompleksa, procesa njegove pregradnje i desakralizacije a konsekventno i činjenice da kompleks Vojne bolnice u Podgrađu, koji je proistekao iz samostana, predstavlja jednu od najstarijih ili najstariju Vojnu bolnicu koja u kontinuitetu obavlja svoju funkciju na prostoru cele Evrope, opšti značaj ovog kompleksa u kontekstu njegove višestruke kulturno-istorijske prizme, daleko prevazilazi nacionalni i regionalni okvir.