Beogradska kapija predstavlja jednu on najpoznatijih barokno-klasicističkih arhitektonskih struktura Suburbiuma koji ga inače i odvaja od Vaseštata Petrovaradinske tvrđave. Od nekada postojeće tri glavne kapije Podrgrađa Petrovaradinske tvrđave (Novosadska tj. Vodena, Beogradska i Donja tj. Nova) do danas su sačuvane dve (Donja ili Nova i Beogradska), ali u izvesnom smislu jedino je Beogradska kapija zapravo zadržala svoju izvornu funkciju koja je bila ta da je predstavljala početak glavne komunikacijske ose (glavne ulice Podgrađa), koja se pružala upravo od nje prema nekadašnjoj Novosadskoj (Vodenoj – Dunavskoj) kapiji na čijem se mestu danas nalazi prilazna rampa (saobraćajnica) koja vodi prema Varadinskom mostu.
Beogradska kapija je locirana u kurtini jugoistočnog bastionog fronta između Polubastiona Sv. Benedikta (levo od kapije posmatrano iz pravca Sremskih Karlovaca) i Bastiona Sv. Franciske, (desno od kapije posmatrano iz pravca Sremskih Karlovaca), na glavnom putu prema Sremskim Karlovcima, odnosno Beogradu. Iako je deo fortifikacionih bedema ispred nje u Vaserštatu uklonjen prilikom proširivanja saobraćajnice, ona nije doživela sudbinu daleko veće Novosadske (Vodene ili Dunavske) kapije, koja je srušena u sklopu izgradnje onovremenog mosta “Kraljevića Tomislava” u periodu između 1924. i 1928. godine. Posmatrano sa spoljašnje strane (izvan fortifikacije Suburbiuma), ispred nje u jednom od šančeva sa desne strane u boneti redvija ravelina Sv. Benedikta (iz pravca Sremskih Karlovaca), nalazi se Barutni magazin Jozef.
Sudeći prema arhivskoj građi kojom se disponuje, izgrađena je početkom druge polovine XVIII veka, odnosno njena izgradnja je završena 1753. godine. Sama izgradnja reprezentativne barokne kapije, kao jedne od tri monumentalne kapije preko kojih se ulazilo u civilni prostor Suburbiuma, realizovana je u u sklopu širih građevinskih radova vezanih za onovremeno proširivanje i utvrđivanje fortifikacijskog sistema Donje tvrđave. Autentičan sklop ovog dela bastionog fronta, osim današnje kapije, nekada je obuhvatao i prednju otvorenu kapiju, kao i most preko šanca sa spoljne strane (izvan Suburbiuma), koji je zapravo predstavljao mobilni segment fortifikacije a koji se nalazio ispred Beogradske kapije.
Krajem dvadesetih i tokom tridesetih godina XX veka, u sklopu onovremenog proširivanja, odnosno izgradnje savremenog puta, svi navedeni arhitektonski elementi mobilnog sklopa su uklonjeni kao i prednja otvorena kapija, pri čemu je kroz bedeme, odnosno u sklopu Beogradske kapije, napravljen još jedan kolski prolaz koji je ostao u funkciji do danas. Odnosno, u sklopu navedene izgradnje nove saobraćajnice, pokretni most i stara otvorena kapija su srušeni, šanac je zatrpan a celokupni arhitektonski sklop Beogradske kapije je adaptiran i prekonponovan na način da su izuzev izvorno jednog prolaza, otvorena dodatna tri nova, od kojih je jedan kolski a dva su pešačka. Novi kolski prolaz, lociran je sa desne strane (posmatrano iz pravca Beograda), odnosno orijentisan je prema Polubastionu Sv. Benedikta, dok je levi pešački prolaz otvoren prema Bastionu Sv. Franciske. Desni pešački prolaz (koji je prema gabaritima isti kao novootvoreni kolski prolaz), formiran je u prostoru desnog kazamata. U kontekstu navedenih radova na adaptaciji, tj. otvaranju novih prolaza, napravljena je nova betonska tavanica iznad njih. Arhitektonsko rešenje adaptacije Beogradske kapije, koje je predhodno opisano, izvedeno je prema zamisli čuvenog ruskog arhitekte Nikolaja Petroviča Krasnova (1864-1939).
U tom smislu, današnji konstruktivni sklop središnjeg dela Beogradske kapije, izveden je od masivnih pilastara i stubova koji su međusobno povezani arhitektonskim elementima od podeonih i lučnih nosača i koji u estetskom smislu, formiraju traveje zasvođene sa krstastim svodovima. Pored glavnog prolaza kapije, odnosno sa leve i desne strane, locirane su prostorije koje su izvorno služili kao stražare, dok se sa unutrašnje strane kapije, prema Podgrađu, nalazi otvoreni trem sa kojeg se silazi u podzemno minsko polje locirano ispod jugozapadne strane kapije. Pri tome se, na bočnim zidovima glavnog prolaza, odnosno sa svake strane, nalaze po dve polukružne niše. Od autentičnih mobilnih elemenata kapije, u sklopu središnjeg dela jugozapadnog portala, sačuvani su delovi za podizanje nekadašnjeg mobilnog mosta, kao i useci u zidu koji su služili za postavljanje dodatnih barikada.
Fasade kapije su po obradi oblikovane u barokno-neoklasicističkom stilu, gde je spoljna fasada uža i izvedena od kamenih kvadera. Zidno platno je malterisano i bojeno, središnja polja su obrađena horizontalnim fugama koje prate geometriju lučnih otvora.
Posmatrajući u celini, Beogradska kapija se sastoji se od – prema obliku i proporcijama – dve različite fasade: spoljne (izvan Suburbiuma) koja je duga 20 metara i unutrašnje (unutar Suburbiuma) čija dužina iznosi 40 metara. Visina obe fasade je identična i iznosi 10 metara. Ulazna fasada (Izvan Suburbiuma) ima šest stubova i dva prozora. Kapija je duboka 20 metara i u njoj se nalaze četiri uzidane stražare, kao i dva ulaza u bočne prostorije. Druga fasada (unutar Suburbiuma) sastoji se od tri ovalna i dva pravougaona prolaza, sa ukupno osam stubova. Sa obe strane kapije, danas, kao što je navedeno, dakle postoje po dva kolska i po dva pešačka prolaza.
Arhitekta i konzervator Slobodanka Babić, analizirajući detaljno arhitektonske i ikonografske karakteristike fasada Beogradske kapije, kao i njen celokupni konstruktivno-arhitektonski sklop, istakla je sledeće:
Fasade kapije sup o obradi, materijalizaciji i oblikovanju rešene na različite načine, u barokno-klasicističkom stilu. Unutrašnja fasada ima simetrično komponovan široki front izdeljen pilastrima u sedam polja. Unutar polja neizmenično su postavljeni polukružno i arhitravno završeni otvori. U krajnjem levom polju su udvojeni pravougaoni prozorski otvori u profilisanom ramu sanaglašenim karakterističnim trougaonim frontonima, dok su u krajnjem desnom polju prozori pretvoreni u otvore pešačkog prolaza. Zidno platno je malterisano i bojeno, središnja polja su obrađena u horizontalnim fugama koji prate geometriju lučnih otvora i u temenu otvora oblikuju završac. Pilastri imaju naglašene profilisane baze i kapitele koji podržavaju profilisani kordonski venac sa gutamaklasično oblikovanog friza sa triglifima i metopama. Friz je završen istaknutim profilisanim vencem pokrivenim biber-crepom. Iznad je arhitravno završena atika obrađena u plitkoj malterskoj plastici. U osovinama pilastra su postavljeni stilizovani kameni ukrasi, dvodelni, sa kvadratnom bazom i završetkom u formi zatvorene vaze. Spoljna fasada je uža, u širini tri centralna polja kapije, izvedena od kamenih kvadera precizno rezanih ivica. Središnji, polukružno završeni otvor flanktiran je udvojenim pilastrima koji nose trougaoni timpanon. Sa leve i desne strane su arhitravno završena polja oivičena pilastrima sap o jednim pravougaonim prozorskim otvorom sa rešetkama od kovanog gvožđa. Fasadno platno je obrađeno horizontalnim upuštenim fugama i naglašenim završcem iznad otvora. Horizontalni venci i ivice timpanona su izrađeni od profilisanih kamenih kvadera koji oblikuju gornju zonu fasade. U osi ivičnih pilastara, kao i u osi timpanona, postavljeni su stilizovani kameni ukrasi sa kvadratnom bazom i završetkom u vidu kugle.
Citirano iz: Stančić Donka i grupa autora “Umetnička topografija Novog Sada”. Novi Sad: Matica Srpska. 2014. str. 808.
Značaj Beogradske kapije kao mesta sećanja u kontekstu oficijalne kulture sećanja na prostoru Novog Sada i Petrovaradina
O nasleđu ideologije i političkih idioma, odnosno oficijalne političke propagande političkog entiteta, tj. vremenskog i društvenog konteksta u kojem je Beogradska kapija izgrađena, ali i o značaju ove arhitektonske strukture na konkretnoj mikrolokaciji koja zauzima krucijalnu poziciju vezanu za ulazak na prostor Suburbiuma, svedoče i ostaci nekadašnjeg kamenog reljefa sa grbom Habzburške monarhije koji su danas jedva vidljivi. Odnosno, nakon raspada Habzburške monarhije i stvaranja Kraljevine SHS, heraldički prikaz poražene strane je uklonjen kao ostatak “Žute monarhije”, da bi kasnije bio zamenjen novim komemorativnim obeležijem, čime je ova arhitektonska struktura Podgrađa, dobila novu komemorativnu dimenziju kao specifično “mesto sećanja”.
Naime, u kontekstu oficijalne kulture sećanja Kraljevine Jugoslavije na spoljašnjoj fasadi (izvan Suburbiuma), ispod timpanona a iznad izvornog kolskog prolaza kapije, 1938. godine, postavljena je masivna bronzana spomen-ploča izrađena u reljefu na kojoj su prikazani motivi ulaska srpske vojske u Novi Sad. Ploča je postavljena povodom jubileja proslave dvadesetogodišnjice od ulaska srpske vojske u Novi Sad devetog novembra 1918. godine. U tom kontekstu, masivna spomen-ploča na Beogradskoj kapiji u formi oficijalne državne komemoracije Kraljevine Jugoslavije, simbolisala je preko ikonografskog prikaza i natpisa na njoj, ulazak srpske vojske, odnosno oslobođenje Novog Sada i ovo spomen obeležje je odmah nakon postavljanja postalo oficijalno mesto sećanja. Spomen ploča je izvorno bila izrađena od bronze u tehnici visokog, odnosno alto-reljefa, dimenzija 3,2 x 1,5 m. Ispod ikonografskog prikaza, nalazio se natpis koji je upućivao na samu simboliku spomen-ploče:
„Devetog novembra 1918. godine, za vreme vladavine kralja Petra I Velikog oslobodioca, a pod vrhovnom komandom prestolonaslednika Regenta Aleksandra, kroz ovu kapiju prođoše prvi odredi pobedonosne srpske vojske, donoseći slobodu Vojvodini.“
Ploču su izradili onovremeni poznati umetnici Karel Baranji i Zlata Markov Baranji. Odmah nakon formiranja NDH, odnosno nakon što je Srem priključen kvazipolitičkoj tvorevini, odnosno satelitu nacističkog Trećeg rajha, 11. aprila 1941. godine, pripadnici novouspostavljenog ustaškog režima su najpre uklonili ploču, a zatim je u potpunosti uništili. U tom kontekstu ovo spomen-obeležje vezano za događaje iz Prvog svetskog rata našlo se prvo na udaru vlasti NDH u kontekstu hericida ostavštine jugoslovenstva i spomen obeležja srpske etničke i pravoslavne konfesionalne atribucije. Ubrzo nakon njenog planskog demoliranja, uništena su i sva druga obeleležja u Petrovaradinu u sklopu planske tendencije ustaške politike dekomemoracije, tj. uništavanja materijalnih svedočanstava vezanih za prošlost Srba, kao i za ideju jugoslovenstva.
Replika bronzane ploče ponovo je postavljena na izvorni položaj na Beogradskoj kapiji 2013. godine u sklopu temeljne rekonstrukcije ovog istorijskog spomenika a povodom obeležavanja 9. novembra – Dana Novog Sada, kada je tim povodom upriličena i proslava. Postavljanje ploče treba sagledati u kontekstu obeležavanja sto godina od početka Prvog svetskog rata, kao i u sklopu tendencija vezanih za afirmisanje kulture sećanja koje se na nivou grada Novog Sada, uočavaju u proteklih deset godina. Pre postavljanja replike spomen-ploče, na njenom mestu je bio lociran grb Novog Sada, izrađen u kamenom reljefu.
Ponovno postavljanje navedene spomen-ploče, izvršeno je u sklopu temeljne rekonstrukcije Beogradske kapije, koje je vršeno u periodu od 2011. do 2015. godine. Međutim, trenutno se fasade Beogradske kapije uprkos nedavnoj obnovi od pre jedne decenije, ponovo nalaze u dosta lošem stanju, prvenstveno kao konsekvenca intenzivnog saobraćaja koji prolazi ispod nje, ali i zbog posledica frekventnog uličnog vandalizma.
Na unutrašnjoj strani Beogradske kapije, odnosno na platou između Oficirskog paviljona i Beogradske kapije Muzej grada Novog Sada je 1979. godine, postavio spomen-obeležije posvećeno sećanju na hapšenje Josipa Broza Tita 1914. godine, odnosno na njegov kratkotrajni pritvor u zatvorskim kazamatima lociranim pored Beogradske kapije.
Hapšenje Josipa Broza bilo je vezano za događaj od 17. septembra 1914. godine, a koji se ticao streljanja civila u šancu na Gornjoj tvrđavi u blizini Molinarijeve kapije, povodom čega je na lokaciji streljanja podignuto posebno spomen-obeležje koje i danas postoji. Đorđe Gavranski u brošuri “Petrovaradinska tvrđava” (Izdavač: Muzej grada Novog Sada, 1989, str. 20-31), navodi da je zbog streljanja civila dovedenih iz različitih delova Srema u znak odmazde austrougarske vojske zbog prodora Timočke divizije u Srem, “svoje negodovanje” izrazio “mladi vojnik 25. Pešadijskog domobranskog puka, Josip Broz, koji se po zadatku našao u Petrovaradinu”. Odnosno, kako Gavranski navodi, njega je zbog protivljenju streljanja civila “jedan od prisutnih vojnika prijavio tvrđavskoj komandi. Broz je zatvoren u kazamate sa leve strane Beogradske kapije, pri izlazu iz Donje tvrđave. Drugog dana, Broza je saslušao major Jung, ali je on, u nedostatku dokaza ipak oslobođen”.
Sama spomen-ploča je bila načinjena od bronze sa Titovim likom u profilu i tekstom. Reljefnu ploču, kao i bistu je izradio čuveni novosadski vajar Jovan Soldatović, dok je prostor oko spomen-obeležja na kojem je ploča bila postavljena projektovao arhitekta Slobodan Jovanović. Dimenzija 80 x 60 cm, ploča je bila postavljena na postolju od cigala koje je u okviru platoa bilo okruženo ružama.
Iz predhodno navedenog, može se konstatovati da je Beogradska kapija dodatnu premisu kao “mesta sećanja” imala i tokom socijalističkog perioda. Odnosno, postavljanje spomen-ploče vezane za konkretan događaj treba sagledati u kontekstu onovremene političke propagande posebno usresređene na stvaranje i veličanje kulta Josipa Broza Tita. Upravo i sam natpis na gornjoj partiji ploče iznad Titovog reljefa “Metalski radnik Josip Broz”, upućivao je na specifičnu finesu u kontekstu veličanja Titovog kulta, odnosno na “radničku komponentu”, Titove biografije kao jednog od aspekata političkog imaginarijuma i instrumentalizacije političkih mitova tj. glorifikovanja Josipa Broza tokom perioda postojanja SFRJ. Ujedno, donji deo natpisa na reljefnoj ploči: “1914 godine. Kao vojnik Austro-ugarske vojske javno je istupio protiv imperijalističkog rata i bio zatvoren u vojnom zatvoru ove tvrđave”, sadrži dodatnu ideološku i političko-instrumentalizovanu komponentu kulta ličnosti Josipa Broza. Odnosno, odrednica na tabli “imperijalistički rat”, kojom se označava Prvi svetski rat, aludirao je na opus Lenjinovih teorijskih dela prema kome je Prvi svetski rat bio imperijalistički i vodio se među pripadnicima viših “buržoaskih klasa”, što je svakako bila i oficijalna recepcija Velikog rata u kontekstu političkog habitusa socijalističke Jugoslavije a kojom se sistematski anulirana nacionalna premisa Prvog svetskog rata. U tom kontekstu, uzimajući u obzir celokupni hronološki i društveni kontekst kada je ova spomen-ploča postavljena (1979. godina), ona je imala višestruku namenu prema širem auditorijumu: dekontrukciju nacionalnog habitusa Prvog svetskog rata, isticanje Titovog “ispravnog držanja” u neprijateljskoj vojsci u kontekstu građenja njegovog kulta i u tom smislu, izvesnog rehabilitovanja tog perioda njegovog života, kao i afirmisanje aspekta kulta ličnosti Tita kao “autentičnog pripadnika radničke klase”.
Navedeno spomen-obeležje, kao ni ploča, danas više ne postoje, odnosno, uklonjeni su u kontekstu procesa dekomemoracije nakon dezintegracije SFRJ.