U razgovoru sa nekoliko informanata, tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, u vlažnijim delovima podzemnih vojnih galerija, ali pre svega u Železničkom tunelu prokopanom kroz petrovaradinsku stenu, sakupljani su puževi i prodavani jednom starijem čoveku koji ih je otkupljivao i koji je prema rečima informanata “debelo krao”, namerno “nameštajući kantar na način da uvek pokazuje manju težinu”. Kako se jedan od sagovornika prisetio: “Jednom mi je umesto pet kila kolko sam sakupio sa drugarima i kući prvo izmerio, taj matori izmerio manje od dve kile i još proseje pa plati kilu … A ja po..zdim pa me nije mrzelo, prođem sa druge strane tunela od Dunava sa drugarima po mraku … Tiho, pipajući zidove da nas ne vidi, prišunjamo se i ćapimo mu sve gajbe s puževima da se matora drtina nauči pameti, ahahaha … A bio je opasan … Sedeo sa strane tunela tu kod kućice blizu Lovotursa, često je dremao i nosio decovku sa sobom … Pazili smo da se ne probudi, pošto da nas je uhvatio, pucala bi budala na nas i pobila nas, kolko je bio lud, ahahaha … Posle je danima pričao kako mu neko Pokra spužove … ahahaha … Tako je on pričao … I mi smo mu te puževe što smo mu drmnuli, u sledeća tri-četiri dana opet prodali … ahahaha”.