O mestima za izlaske, kafanama i gostionama u Podgrađu tokom perioda socijalizma, obavljen je jedan grupni razgovor sa tri informanta, kao i osam individualnih razgovora sa stanovnicima Podgrađa. Sudeći prema sadržaju obavljenih razgovora, tokom socijalističkog perioda u Podgrađu su postojale u različitim intervalima ili uporedo tri kafane/gostione: „Gostiona Mala tvrđava“, „Kafana Sremac“ i „Kafana Mala Bosna“, kao i dodatno, Mlečni restoran“. Svi ovi ugostiteljski objekti, predstavljali su središte društvenog života stanovnika Podgrađa tokom perioda socijalizma i nalazili su se u lokalima u Beogradskoj ulici.
Gostiona Mala Tvrđava, nalazila se u lokalu objekta u Beogradskoj ulici br. 10, odnosno u stambeno-poslovnoj jednospratnici u kojoj i danas postoji lokal a u kojem je trenutno specijalizovana poslastičarnica. Zbog reklamnog natpisa i vizualnog rešenja logoa kafane (dve ukrštene stilizovane sekire), ova gostiona je među stanovnicima Podgrađa, bila poznata i pod alternativnim nazivom „Sikirice“ ili „Kod sikirica“. Jedan od informanata je istakao, da mu je od najranijeg detinjstva ostalo u sećanju, kako je njegov „danas pokojni otac“ stalno pominjao da „ide kod Sikirice“ i da je taj naziv daleko češće korišćen od zvaničnog imena gostione. Informanti su se prilikom razgovora o ovoj gostioni, sa šalom prisećali, da često „kada je neko tražio nekoga u komšiluku“, obično bi sledio odgovor tipa „on je u Sikiricama“, ili, kako se jedan sagovornik istakao, kada bi ga pitali „di ti je tata“, on bi odgovarao „U Sikiricama“. Na prozorima i vratima lokala su se, prema svedočenju informanata, nalazili „masivni drveni jarko zeleno obojeni šaloni/kapci“ a sam lokal je funkcionisao u sklopu „ugostiteljskog preduzeća Varadin“ nakon čijeg je gašenja, ujedno i sama konkretna gostiona prestala da postoji sredinom devedesetih godina dvadesetog veka. Prema sećanjima informanata, ovo je bilo jedno od najbitnijih mesta okupljanja, gde se okupljala „i omladina iz Gradića“ i kako je to navelo nekoliko informanata sa kojima je vođen grupni razgovor tokom kojeg su se, međusobno dopunjavali, prisajećajući se različitih situacija „ – Tu se igrao bilijar a pivo je bilo jeftinije nego u radnji, zamisli … ahahah. – Pa zato su kasnije i propali … ahahaha … – Bilo je toliko jeftino pivo da niko nije išao u radnju, već smo se ovde nalivali …“. Jedan respodent, starosti između 35 i 40 godina, koji je inače odrastao u centru Novog Sada, prisetio se ovog lokala istakavši sledeće: „Sećam se ovog restorana pomalo maglovito, ali kao tada učeniku drugog ili trećeg razreda osnovne škole, na mene je poseban utisak ostavio starinski, nekako vojnički enterijer. Posetio sam ga svega jedanput, kada je moj tata mene i mog starijeg brata od tetke, koji je bio kod nas u poseti u Novom Sadu a inače je iz južnog Banata, vodio na Tvrđavu da brat vidi Prirodnjački muzej koji se tamo tada nalazio ne mestu gde je danas lociran Muzej grada Novog Sada. Mislim da je to bilo 1995. ili 1996. godine. Nakon posete Muzeju, jeli smo vojnički pasulj i pili pivo sva trojica u tom restoranu koji je meni tada delovao ogroman i krajnje upečatljiv. Bio je to za mene poseban doživljaj koji mi je do danas ostao urezan u sećanju kao i ceo tadašnji letnji sunčan dan“.
Kafana Sremac, bila je u privatnom vlasništvu i nalazila se u stambeno-poslovnom objektu (Zgradi komorskog provitzora) u Beogradskoj ulici br. 19., odnosno u lokalu u kome je i danas ugostiteljski objekat (restoran). Prema priči jednog od informanata, izvorno se i tu posle Drugog svetskog rata „Nalazio omladinski dom koji je na neki čudan način postao kafana koju je vodio neki vlasnik poznat u kraju kao matori debeli Sremac od kraja šezdesetih ili početka sedamdesetih godina“. Prema svedočenju, odnosno ličnim sećanjima većine informanata, „Sremac je prvo zakupio prostor omladinskog doma a kasnije je pretvorio u kafanu nešto smuljavši“. U ovoj kafani, koja je predstavljala jedno od glavnim mesta okupljanja stanovnika Podgrađa a pre svega omladine, nalazio se, kako je jedan od informanata naveo „Prvi bilijar u Podgrađu“. Pričajući o bilijarskom stolu i bilijaru, jedan od sagovornika je prepričao anegdotu kako je često dolazio u sukob „Sa debelim Sremcem“, odnosno vlasnikom ove kafane.
Kafana Mala Bosna je na osnovu ličnih sećanja nekoliko informanata, postojala od pedesetih pa „do prve polovine šezdesetih godina“ dvadesetog veka i bila je locirana u lokalu nekadašnje čuvene Apoteke „Kod Zlatnog orla“ u stambeno-poslovnoj jednospratnici u Beogradskoj ulici br. 15. Svi respondenti sa kojima je obavljen razgovor, ove kafane se sećaju maglovito, budući da su tada bili deca mlađeg uzrasta, tako da su im asocijacije na nju više vezane kroz iskustva njihovih očeva, nego kroz lična iskustvena sećanja. Jedan od informanata (1957 godište) je istakao da je Kafana Mala Bosna bila čuvena „po tučama njihovih matoraca iz kraja“. Prisećajući se te kafane, odnosno priče koje mu je ispričao njegov otac koji je često posećivao kafanu Mala Bosna, on je istakao sledeće: „Tu je ubijen Kosta matori. Ubili su ga u tuči nožem. Pričalo se da ga je ubica uhvatio, rekao umri i samo ga zaklao“ Incident se prema svedočenju pomenutog informanta desio naizgled zbog bezazlene šale. Odnosno „Kosta je bio mali rastom a ubica visok dva metra. Kosta je bio partizan a ovaj što ga je ubio ga je zezao – koji si mi ti partizan – na šta je Kosta iz revolta svom ubici svaki put te večeri popio rakiju nakon što bi je ovaj naručio. Kada mu je treći put popio rakiju, ovaj je ustao i preklao ga“. Na kraju je kroz šalu dodao „verovatno su zato i zatvorili tu kafanu“.
Prema sećanjima svih sagovornika sa kojima je obavljen razgovor o navedenim ugostiteljskim lokalima, njihovo radno vreme je bilo do 22.00 časa uveče, nakon čega su zatvarane „zbog buke“.
Mlečni restoran u Podgrađu se nalazio u stambeno-poslovnom objektu, odnosno u lokalu zgrade u Beogradskoj ulici broj 4. Repertoar jela je prema sećanjima većine informanata sa kojima su obavljeni razgovori, bio isti kao i kod svih drugih mlečnih restorana u Novom Sadu. „Najčešće su tu jeli radnici a ponekad i vojnici. Burek i kifle su im bili dosta dobri“, prisetila se jedna od sagovornica koja je odrasla u Podgrađu. Prisećajući se ovog mlečnog restorana, trojica informanata od kojih su dvojica rođena i odrasla u Podgrađu a treći se doselio kao dete početkom šezdesetih godina „u Gradić“, iznoseći svoja sećanja na život u Podgrađu, kroz šalu su istakli da je Mlečni restoran „bio poznat po dlakavoj servirki sa brkovima koja ih je volela kao decu“. Jedan od navedenih sagovornika je pri tome istakao „Kako je često jedan od društva zagovarao servirku koja je bila pričljiva, dok su drugi marisali čokolade koje su mogle da se kupe u restoranu“ istakavši da je čokolada u tom periodu (šezdesetih godina dvadesetog veka) za njih, kao „siromašniju decu, predstavljala nešto što su retko jeli“. Po njegovim sećanjima „Sve je to radnica u restoranu zapravo videla, ali nas je jako volela, pa se pravila da ne vidi i sve je to bila naša dečija bezazlenost … I danas mi je to jako simpatično, kada se toga setim“. Restoran je prema svedočenju nekih informanata zatvoren još krajem sedamdesetih, dok drugi tvrde da je radio do sredine osamdesetih godina dvadesetog veka.
Pored navedenih, dvojica informanata su pomenula da je na ćošku Beogradske i Ulice Lisinskog, u zgradi nekadašnjeg Magistrata „u lokalu na ćošku u broju šest“, postojala jedno kratko vreme tokom šezdesetih godina još jedna kafana „koju je držao neki Vuka“, odnosno „Kafana kod Vuke“. Kasnije je u ovom lokalu bila „šusterska radnja“, koja je po imenu vlasnika, među stanovnicima Podgrađa, bila poznata kao „Mika šuster“. Inače, ovaj ćošak ispred „čuvene radnje Mike šustera“ je prema rečima većeg broja informanata, bilo mesto okupljanja stanovnika Podgrađa.