U kontekstu zejedničkog razgovora sa dvojicom sagovornika, od kojih je jedan rođen i odrastao u Štrosmajerovoj a drugi u Beogradskoj ulici, pomenuta je i radnja Muse poslastičara, koji je prema rečima sagovornika koji su se međusobno dopunjivali tokom razgovora „Živeo u Štrosmajerovoj i proizvodio kokos, tako da je cela ulica mirisala na svež kokos … A mi derani, uvek smo gledali da ćapimo svež kokos … ahahaha … Proizvodio je on i drugo, bio je poslastičar … Sladoled mu je bio odličan, onaj pravi a ne kao ovi danas … On zapravo nije imao radnju, već radionicu a prodavao je na ulici a najviše na Tvrđavi kolače, kokos a i kokice … A kokos je bio u rolnama, različite boje, crvene, bele … A mi šmeknuli gde drži ključ krišom od prostorije di je držo kokos, ahahaha … On je živeo na spratu a dole imao radnju …. I mi krišom, kada Musa ode gore, otključamo radnju, drpimo kokos i vratimo ključ na mesto gde ga je čuvao … ahahaha. Sve smo to radili tiho i polako da ne primeti i mažnjavamo mu po malo stalno, da ne primeti … A on posle ukapirao i poludeo, ahahaha …“. Jedan od pomenute dvojice sagovornika je u vezi „Musinog kokosa“, ispričao i sledeću anegdotu, koje se setio: „Menjala se tada lova i neka novčanica od pet hiljada prestala da važi. A mene za..bu drugari pa mi daju tih pet hiljadarki a ja sam važan odem kod Muse, pa kažem, daćeš mi od ovoga, ovoga. Ma nakupujem više rolni i dajem mu ja tih pet hiljada a on me gleda, gleda … pa mi pukne šamarčinu i kaže: Mene si našo da zaj..b..vaš, pa ovo više ne važi … ahahaha. A ovi moji drugari teška go…na, gledaju sve krišom, pa se smeju ko pe…ri, ma..u im je…em nji…vu, ahahaha … Posle sam hteo da ih ubijem od batina, što su me navukli a oni se razbeže na sve strane …. Tražio sam ih ceo dan po Gradiću da im se naj..bem ma…e, što su me tako zaj..ali, ahahaha“.